USTANAK U VARŠAVSKOM GETU

Varšava je glavni grad Poljske, države koja je obnovljena nakon Prvog svjetskog rata. U Varšavi je do početka Drugog svjetskog rata živjelo oko 1,3 milijuna stanovnika, od čega su 350 000 bili Židovi te su činili oko 30% ukupnog stanovništva grada. Varšavska židovska zajednica je bila najveća u Poljskoj i u Europi i druga po veličini u svijetu, nakon židovske zajednice u New Yorku.
Njemačkim napadom na Poljsku 1. rujna 1939. godine započeo je Drugi svjetski rat, a u Varšavu je do kraja rujna ušla njemačka vojska. Ubrzo su njemačke okupatorske vlasti zapovijedile osnivanje Židovskoga vijeća koje je trebalo upravljati budućim židovskim getom. Geta su za vrijeme holokausta bila ključna mjesta za provedbu plana uništenja Židova u Europi. Osnovni zadatak geta bio je grupirati Židove na jednome mjestu i odvojiti ih od ostatka stanovništva. Riječ geto potječe iz 16. stoljeća od naziva za dio grada Venecije u kojem su živjeli Židovi. Kasnije su, u 16. i 17. stoljeću geta za Židove otvarana i u drugim gradovima u Europi.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata postojala su tri tipa geta: otvoreni, zatvoreni i geta za uništenje. Njemačke su vlasti u okupiranoj Europi osnovale najmanje 1000 geta. Već krajem mjeseca studenoga 1939. godine za Židove je u okupiranoj Varšavi uvedena obveza nošenja bijele oznake sa plavom Davidovom zvijezdom. Uslijedilo je zatvaranje židovskih škola, zabrana rada židovskim organizacijama, oduzimanja židovske imovine i započele su deportacije Židova u radne logore. Njemačke su vlasti u listopadu 1940. godine osnovale Varšavski geto u koji su do studenoga namjeravali preseliti svi varšavski Židovi i oni iz okolice. Geto je ograđen zidom sa bodljikavom žicom i čuvan naoružanom stražom. U getu je bilo smješteno oko 400 000 Židova na 1.3 km2 (7.2 osobe po sobi). Židovsko je vijeće brinulo o potrebama stanovnika geta primajući većinu pomoći u hrani i lijekovima od židovskih organizacija iz New Yorka. Količine hrane nisu bile dovoljne o čemu svjedoči i zapis predsjednika vijeća iz svibnja 1941. godine u kojem navodi kako djeca umiru od gladi. Od 1940. do sredine 1942. godine u getu je od gladi i bolesti umrlo oko 83 000 Židova. Stanovnici geta pokušavali su preživjeti na različite načine, krađom i svercom hrane, lijekova i oružja. Nakon konferencije u Vansseu kraj Berlina u siječnju 1941. godine gdje je donesena odluka o tzv. konačnom rješenju židovskoga pitanja u Europi, odnosno o njihovom istrebljenju, geta su od ljeta te godine uništavana ubijanjem njihovih stanovnika i pokapanjem u masovnim grobnicama ili deportacijama u Povremene deportacije Židova iz Varšavskoga geta u radne logore provodile su se od osnutka geta, a najveća je provedena od lipnja do rujna 1942. godine kada su SS-ovci uz pomoć policije deportirali oko 265 000 Židova u logor smrti Treblinku i oko 12 000 u radne logore. Tijekom akcije u getu, SS-ovci su ubili oko 10 000 Židova, a predsjednik Židovskoga vijeća Adam Cerniakow izvršio je samoubojstvo odbivši suradnju s nacistima. Oko 35 000 Židova je dobilo dozvolu ostanka u getu, a oko 20 000 ih se skrivalo u podzemnim skloništima. Kao odgovor na deportaciju Židovi su osnovali pokret otpora koji je u početku imao samo oko 200 članova. U siječnju 1943. godine nacisti su namjeravali nastaviti s deportacijom preostalih 55-60 000 Židova u radni logor u Lublinu. Međutim, Židovi su mislili da ih žele deportirati u logor smrti Treblinku, pa su započeli s otporom. SS-ovci su nakon deportacije oko 6 500 Židova zbog njihovog otpora privremeno zaustavili deportaciju. Tijekom te trodnevne deportacije ubijen je 1171 Židov.
Radni logor Treblinka I. je osnovan u studenome 1941. godine za židovske i poljske zarobljenike. Logor smrti Treblinku II. izgradili su u lipnju 1942. godine. U taj su logor osim Židova iz Varšavskoga geta dovodili i Židove iz ostatka Poljske, iz Čehoslovačke, Grčke i Jugoslavije, te manje grupe s područja Trećega Reicha, iz Francuske i Slovačke. Većina logoraša koja je dovedena u Treblinku II. nije preživjela rat. Deportacije u Treblinku trajale su do svibnja 1943. godine nakon čega je, do zatvaranja logora u jesen te godine, stiglo još svega nekoliko transporata. Od kraja 1942. do jeseni 1943. godine nacisti su pokušavali prikriti razmjere svoga zločina zapovijedivši logorašima otkapanje masovnih grobnica i spaljivanje nađenih ljudskih kostura.
U listopadu 1942. godine zapovjednik SS-a Heinrich Himmler donio je odluku o likvidaciji Varšavskog geta i deportaciji preostalih Židova u radne logore u Lublinu. U skladu s tom odlukom SS-ovci i policijske snage započele su s masovnom deportacijom 18. siječnja 1943. godine. U to vrijeme židovski pokret otpora u Varšavskom getu brojao je oko 750 boraca koji su u jesen 1942. godine uspostavili veze s poljskim pokretom otpora uz čiju su pomoć nabavili manju količinu oružja, uglavnom pištolja i eksploziva. Grupica židovskih boraca naoružana pištoljima ubacila se u grupu Židova koji su trebali biti deportirani i sukobila se s njemačkom stražom. Većina boraca je poginula, ali je omogućila dijelu Židova u koloni za deportaciju priliku za bijeg i skrivanje. Nakon deportacije oko 6 500 Židova, njemačke su snage 21. siječnja 1943. godine prekinule daljnju deportaciju. Ohrabreni uspjehom otpora preostali stanovnici geta započeli su s izgradnjom podzemnih bunkera i skrovišta za pripremu ustanka ukoliko SS-ovci i policija odluče nastaviti s deportacijom.
Njemačke su snage nastavile deportaciju preostalih stanovnika Varšavskoga geta 19. travnja 1943. godine, uoči početka židovskoga blagdana Pesaha. Kada su toga jutra snage SS-a i njemačke policije ušle u geto ulice su bile prazne. Gotovo svi preostali stanovnici geta sakrili su se u podzemna skrovišta i bunkere. To je bio znak za oružani ustanak Židova u getu protiv deportacije. Pobunom Židova u Varšavskom getu zapovijedao je Mordecai Anielewitz. Naoružani pištoljima i ručno izrađenim granatama s nekoliko automatskih pušaka iznenadili su njemačke trupe prisilivši ih na povlačenje izvan zidina geta. Njemački zapovjednik SS-a general Jurgen Stroop prijavio je gubitak 12-orice vojnika. Trećeg dana ustanka SS i Stroop odlučili su sravniti geto sa zemljom rušeći zgradu po zgradu tjerajući Židove iz njihovih skrovišta. Početkom svibnja ubijen je vođa židovskoga ustanka Mordecai Anielewitz. Iako su izgubili vođu, Židovi su se nastavili boriti dalje. Otpor je trajao gotovo mjesec dana. U znak njemačke pobjede i završetka židovskoga ustanka u Varšavskom getu general Stroop zapovijedio je uništenje velike sinagoge 16. svibnja 1943. godine. Varšavski geto je bio u ruševinama. Tijekom ustanka ubijeno je oko 7 000 Židova. Nakon ustanka njemačke snage su uhitile 56 065 Židova, od kojih su oko 42 000 deportirale u logore Lublin, Majdanek i nekoliko manjih logora.
Oko 7 000 Židova deportirano je u logor smrti Treblinku gdje su ubijeni u plinskim komorama gotovo odmah po dolasku. Smatra se da se nakon ustanka u Varšavskom getu oko 20 000 Židova skrivalo na tzv. arijevskoj strani Varšave gdje se većina priključila poljskom pokretu otpora. Njemačke su snage uoči dolaska Crvene armije u Varšavu u listopadu 1944. godine sravnile središte grada sa zemljom, a sovjetska je vojska oslobodila grad od njemačke okupacije 17. siječnja 1945. godine. Kraj rata u Varšavi je dočekalo samo oko 174 000 stanovnika od kojih su oko 11 500 bili Židovi.