20. stoljeće

Na Kraljevskoj velikoj gimnaziji i Trgovačkoj školi na Sušaku uveden je i poseban predmet „za nauk izraelske vjere” koji je od 1913. do 1918. kao eksterni učitelj vodio tadašnji riječki rabin dr. Josip (Giuseppe) Frank.

U svibnju 1921. otvara se veletrgovina žitom, brašnom i prekomorskom robom Ignaca Pennera u sušačkom Kortilu.

U studenom 1935. godine osnovana je samostalna vjeroispovjedna općina pod koju su potpali gradovi Sušak, Bakar i Senj. Prvim predsjednikom imenovan je Velimir Švarc, dok je svećeničke funkcije obavljao zamjenik rabina (kasnije i rabin), Otto Deutsch. Prostorije sinagoge nalazile su se u Strossmayerovoj ulici 6/I u kući Oktavijana Šepića.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Rijeci evidentno postoji velika i razvijena Židovska zajednica koja ima približno dvije tisuće članova.

Upravo zbog toga stara sinagoga u Starom gradu (Via del Tempio) postala je pretijesna i neprikladna za korištenje, tako se 1903. godine gradi novi raskošniji i prostraniji hram u Via del Pomerio.

Za podizanje sinagoge osnovan je poseban Odbor Židovske vjerske zajednice, koji je 1890. godine raspisao dobrovoljan doprinos za izgradnju. Akcija se odužila – trajala je deset godina. Nakon što je riječka općina izdala građevinsku dozvolu, započeli su radovi za izgradnju sinagoge na Pomeriu. U cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja doprinosa za izgradnju te luksuzne građevine isticao se odvjetnik dr. Enrico Sachs koji je zastupao pred riječkom općinom Židovsku vjersku zajednicu i vodio korespondenciju.

Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama doznajemo kako je u „riječkoj Židovskoj zajednici 1901. godine bilo 2.500 duša, pa je za potrebe tolikog broja vjernika nedvojbeno trebao doličan hram.”

Građevina je veoma brzo napredovala tako da je Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku općinu da je izgrađen novi hram i molila je dozvolu za korištenje.

Hram, glavno nacionalno, vjersko i društveno središte Židova u Rijeci, otvoren je 22. listopada 1903. godine.

Budući da je Židovska vjerska zajednica u Rijeci, kako navodi dr. E. Sachs, bila tada jedna od najsiromašnijih u Austro-Ugarskoj, unutrašnjost sinagoge bila je bogato ukrašena i oslikana tek kasnije. To je učinjeno 1907. godine.

Sinagogu je opustošio i srušio njemački okupator 25. siječnja 1944. godine, ostatci su razneseni i poslije sloma Trećeg Reicha (1945. godine) podignuta je stambeno-uredska zgrada koja postoji i danas.

Službene odredbe protiv Židova počele su se u Italiji primjenjivati 1937. godine, odnosno nakon 10. studenog 1938. kada je donesena zakonska odredba za obranu talijanske rase kojom je bilo zabranjeno sklapanje mješovitih brakova. Ovu odredbu donosi Ministarski savez i njome je „osobama židovske rase bilo zabranjeno obnašati vojničke dužnosti u miru i ratu, upravljati poduzećima važnim za obranu naroda, kao i onima sa stotinu i više zaposlenika… nadalje… obavljati rad u školama i odgojnim ustanovama koje su pohađala talijanska djeca.” Prema ovoj odredbi Židovi nisu mogli biti članovi akademija, zavoda te znanstvenih, literarnih i umjetničkih udruženja… nisu mogli biti skrbnici malodobnim osobama koje nisu bile židovske rase…

Židovima koji su se bavili samostalnim obrtničkim i intelektualnim djelatnostima rad je bio ograničen isključivo na židovsku klijentelu, što znači da su bez zanimanja mogle ostati i one osobe koje su takav rad obnašale decenijima još prije donošenja rasnih zakona.

Rasni zakoni i praksa ustaškog režima provodila se i na području novoosnovane NDH…

Počinje Drugi svjetski rat… iseljavanje… stradavanje… logori smrti.

1945… počinje nova povijest.